Rat koji je počeo 1992. godine, agresijom Srbije na Republiku Bosnu I Hercegovinu, na području Hercegovine i srednje Bosne dodatno se zakomplikovao sljedeće, 1993. godine kada dolazi do izdaje dojučerašnjih saveznika, zabijanja noža u leđa i otvorene agresije Republike Hrvatske na teritorij Republike Bosne i Hercegovine u cilju realizacije Tuđmanove ideje tzv. “Velike Hrvatske” i objedinjavanja svih Hrvata u jednu matičnu državu.
Do prvih čarki i provokacija od strane HVO-a dolazi još 1992. godine, a 23. oktobra masovnom upotrebom teških artiljerijskih oruđa, oklopno-mehanizovanih sredstava ratovanja, kao i masovnom upotrebom pješadijskih jedinica, HVO napada grad Prozor.
Već s proljećem naredne godine, sukobi se polako prenose u Hercegovinu, da bi 9. maja 1993. godine, snage HVO-a i HV-a izvršile opći napad na snage Armije RBIH pretežno stacionirane na istočnoj strani grada Mostara. Agresori su koristili sva raspoloživa oružja i oruđa u pokušaju da ovladaju Mostarom. Artiljerijska vatra prekrila je istočnu stranu grada, a snajperskim dijelovanjem neselektivno su ubijani kako vojnici, tako i civili u Mostaru.
Od tada počinje opsada grada Mostara od strane pripadnika HV-a I HVO-a. Grad je svakodnevno granatiran projektilima raznih kalibara, s obližnjeg brda Hum, snajperi su gađali sve što se kretalo na istočnoj strani grada. Neprijatelj je u potpunosti “usavršio” zanat ubijanja jednog grada, razarani su kulturno-historijski spomenici, javni objekti te su redovno gađani redovi za vodu i hranu.
Više puta su agresorske snage pokušavale da ovladaju istočnom stranom Mostara i ostatkom “Mostarske enklave” koja se sastojala od prigradskih područja sjeverno i južno od grada. Pripadnici 4. Korpusa znali su da agresori spremaju veliku ofanzivu za sredinu mjeseca jula 1993, (kasnije je pouzdano utvrđeno da se ova operacija HV-a i HVO-a treba održati 15. jula) koja je imala za cilj presjecanje teritorije pod kontrolom Armije RBiH na dva dijela, odnosno fizičko odvajanje stanovništva iz prigradskih naselja južno od Mostara ( Kočina, Gnojnica, Dračevica Blagaja) od samog grada, te postepeno izgladnjivanje i slamanje otpora branioca koji – da je plan agresorskih snaga uspio – gotovo sigurno ne bi mogli da se održe na pozicijama duže od par sedmica.
Ovdje je važno napomenuti da je sa sjeverne strane Mostara (na platou Podveležja) grad pod pritiskom držala druga agresorska vojska, odnosno srpske snage koje su također redovno vršile artiljerijske udare po Mostaru i blokirale svaki pokušaj dostavljanja municije i materijalno-tehničkih sredstava u grad putem preko planine Velež.
Odlučni da ne čekaju da se ogromna sila agresorske moći sruči na njih, branioci grada odlučili su da iznenade neprijatelja i otpočnu vlastita ofanzivna dejstva kako bi pomjerili liniju fronta preko rijeke Neretve i napravili pometnju u neprijateljskoj pozadini. 13. jula 1993, pripadnici 41. mostarske, 48. brdske i 42. brigade “Bregava” izvršili su napad na Gubavicu, Hodbinu, Lakiševine i Bunu, jaka agresorska uporišta jugozapadno od Mostara na platou Dubrovske visoravni. Nakon cjelonoćnog pješačenja, napad na Gubavicu je počeo u ranim jutarnjim satima. Element iznenađenja bio je na strani branioca Mostara. Agresori nisu očekivali da budu napadnuti ovako duboko iza linije fronta. Na juriš, s tekbirima, savladani su neprijateljski bunkeri, dok je kroz sljedeća dva sata u teškim uličnim borbama oslobođena Gubavica. Malobrojno bošnjačko civilno stanovništvo koje je ostalo na ovom području dočekalo je slobodu. U isto vrijeme dok su se na području Gubavice vodile teške borbe, snage Armije RBiH ovladale su i naseljem Buna, desetak kilometara južno od Mostara.
U popodnevnim satima dolazi do snažnog kontranapada HVO-a i HV-a na Bunu. Zabilježeno je i zajedničko djelovanje dva agresora protiv snaga Armije RBiH. Dok su hrvatski agresori tenkovima i pješadijom pokušavali da povrate Bunu, podršku su im, sa Podveležja, snažnim artiljerijskim napadima pružali pripadnici Hercegovačkog korpusa VRS-a. (O ovome u knjizi ‘’Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict’’ piše i američka CIA). Pod snažnom artiljerijskom vatrom, s manjkom municije, duboko u neprijateljskoj teritoriji, branioci grada bili su primorani na povlačenje. Zbog prijetnje da budu odsječeni, pripadnici 41. mostarske brigade također napuštaju Gubavicu i sa sobom, u koloni, kroz neprijateljsku teritoriju, ka slobodi vode civilino stanovništvo Dubravske visoravni. Iako nisu ostvareni operativni ciljevi, neprijateljima je zadan težak udarac koji će, kako će se to dva dana kasnije pokazati, u potpunosti poljuljati moral agresora i značajno uticati na propast njihovih planova da ovladaju Mostarom.
15. jula 1993. godine započinje najveća ofanziva snaga HV-a i HVO-a na Mostar. U ranim jutarnjim satima kreće jaka artiljerijska vatra na južna prigradska područja pod kontrolom Armije RBiH. Pretpostavlja se da je tog dana na šire područje Mostara ispaljeno više hiljada artiljerijskih projektila raznih kalibara. Vođene su teške borbe na Kočinama te na području Gnojnica. Valovi hrvatske pješadije udarali su u čvrste, nepokolebljive bedeme mostarskih branilaca. U jednom momentu došlo je proboja linija Armije RBiH te prodora hrvatskih snaga na područje Kočina, ali brzim djelovanjem branilaca i žestokim kontraudarom, jedinice HVO-a su odbačene uz velike gubitke. Značajnu ulogu u kontranapadu na Kočine odigrali su pripadnici samostalnog bataljona ‘’Šargan’’ iz Gacka. Također treba spomenuti i pripadnike brigade Bregava koji su mjesecima djelovali iza neprijateljskih linija. Oko stotinjak Bošnjaka šireg dubravskog područja koji su izbjegli hapšenje i sprovođenje u logore HVO-a u južnoj Hercegovini, vodili su neki vid gerilskog rata, krijući se po šumama i napadajući agresorske snage u njihovoj pozadini. Oni su taj dan odlučili da pređu na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH te su na brdu Hum kod Blagaja naišli na jedinice HVO-a koje su odmah napali s leđa nanoseći im ozbiljne gubitke. Poslije borbe spojili su se sa ostatkom brigade na slobodnoj teritoriji.
U popodnevnim satima neprijateljska ofanziva jenjava. Svjesni da ne mogu savladati odlučni otpor naroda koji se bori za slobodu, agresori prekidaju ofanzivna dejstva. Na području ispred linija Armije RBiH ostalo je na desetke mrtvih i ranjenih neprijatelja, mnogi od njih pripadnici regularne hrvatske vojske. Jedan od njih bio je i Marko Derežanin, pripadnik 5. gardijske brigade hrvatske vojske koji 15. juli naziva najgorim ratnim danom kojeg je doživio, u nastavku prenosimo njegovu izjavu:
‘’Ovu akciju ja sam revoltirano nazvao „Grlom u jagode“. Zašto? Pa bili smo ondje nekoliko dana, osmatrali prostor i nismo uočili nikakva kretanja protivničkih snaga. Kada smo došli nadomak kuća u selu Gnojnice, sasula se na nas paljba sa svih strana. Neprijatelji su bili na uzvisini, ali jako dobro utvrđeni, ukopani, zaštićeni, a mi smo išli iz pravca heliodroma na ulazu u Mostar. U početku akcije sam bio u zapovjedništvu no odmah potom i na terenu. Digli smo naše tenkove kako bi napravili dimnu zavjesu, kako bi smo mogli izvući naše ljude. Četvoricu naših poginulih kolega nismo uspjeli izvući nego su nakon mjesec dana njihova mrtva tijela razmijenjena nakon pregovora s neprijateljskom stranom. Taj događaj je za nas pripadnike 4. bojne 5. gardijske brigade najgori ratni dan kojeg smo doživjeli.’’
Važno je napomenuti da je neprijatelj prisilo bošnjačke logoraše iz logora Heliodrom da idu ispred tenkova u živom štitu i da izvlače poginule i ranjene pripadnike HV-a i HVO-a.
Poslije fijaska kojeg su doživjeli tih vrućih julskih dana, hrvatski agresori nisu poduzimali veća ofanzivna dejstva protiv snaga Armije RBiH u Mostaru sve do kraja sukoba i potpisivanja Vašingtonskog mirovnog sporazuma godinu dana poslije. Odlučnim otporom bošnjačkog naroda koji je branio svoju slobodu na postojanje odbranjena je Hercegovina, a ideja tkz.Herceg-Bosne doživila je svoj krah.
(Mostar Danas)
