“Istinom u budućnost” je dvodnevna manifestacija povodom obilježavanja Dana formiranja Samostalnog gatačkog bataljona „Šargan“, a organizovalo ju je Udruženje boraca Patriotske lige Gacko.
Prvog dana obilježavanja, u petak, u Fazlagića Kuli klanjana je džuma-namaz, a predvodio ju je reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić, piše Hayat.
Istim povodom večeras je održana promocija monografije Samostalnog gatačkog bataljona autora Sanela Idrizovića. Na promociji su bili prisutni mnogobrojni gosti iz svijeta politike, kulture i religije.
Predsjednik Udruženja boraca Patriotske lige Gacko Avdo Krvavac istakao je kako ova promocija monografije ima historijski značaj iz više razloga, a jedan od najbitnijih jeste da ostane zapisano ono što su dali ljudi u odbrani Hercegovine.
Autor monografije je Sanel Idrizović, koji nije krio zadovoljstvo što mu je, kako kaže, pripala čast da bude autor.
„Na papir sam pretočio trijumf, tešku muku našeg bošnjačkog naroda, posebno naroda Istočne Hercegovine, tačnije iz Gacka. Oni su uspjeli opstati i usuprot svemu napraviti samostalni bataljon. Zatim boriti se hrabro i časno, od kojih nijedan pripadnik gatačkog bataljona nije ni pod sumnjom, kamoli pod optužbom za ratni zločin. To je velika čast i to je privilegija pisati o tome i biti dio toga“, poručio je Idrizović.
Na promociji su bili prisutni mnogobrojni gosti, veliki broj njih iz političkog života, a među njima su bili Refik Lendo, potpredsjednik Federacije BiH, Džafer Alić, Skupštine HNK, kao i predsjednik SDA Bakir Izetbegović.
„Ovi ljudi čuvaju sjećanje na jednu herojsku borbu, na jedan neobjašnjivi uspjeh naših ljudi, koji su teški disbalans u naoružanju kompenzirali vlastitom hrabrošću, vlastitom spremnošću da se bore do kraja. Napravili su ono što neki zovu čudom bosanskog otpora. Hercegovački ratnici, ljudi iz Gacka, koji su branili Gacko, koji su branili Mostar. Meni je čast večeras biti sa njima i čast mi je biti uopćenito sa tim ljudima“, poručio je Izetbegović.
“Historija našeg naroda i gatačkog kraja ispisana je teškim, bolnim, ali i nevjerovatno prkosnim sudbinama. Monografija koju večeras promovišemo ne govori samo o vojnim uspjesima; ona je svjedočanstvo o opstanku, o preživljavanju onih najranjivijih među nama i o nepobjedivosti ljudskog duha”, moglo se čuti na promociji monografije, onda kada se najavljivao govor Jasne Hasanbegović.
Njena sudbina rijetko koga može ostaviti ravnodušnim. Sa nepune tri godine života, umjesto bezbrižnog djetinjstva i igračaka, njena svakodnevica postala je patnja logorskog zatočeništva. U tom mraku zločina i neljudskosti pretrpjela je najveći gubitak koji jedno dijete može doživjeti – u logoru joj je svirepo ubijen otac, ugledni gatački doktor veterine.
„U ovom posebnom trenutku želim da pročitam nekoliko riječi posvećenih onome kome dugujem svoj život, svoje vrijednosti i snagu da istrajem. To nisu samo riječi kćerke upućene ocu, nego i sjećanje na sve one koji nisu dočekali da vide svoje porodice kako nastavljaju njihov put. Riječi posvećene jednom životu, jednoj ljubavi i jednom imenu koje vrijeme nije izbrisalo, sa posebnim poštovanjem i ljubavlju, pročitat ću vam „Pismo ocu“.
“Dragi moj oče,
Avgustovske noći imaju neobičnu i veliku moć da probude sjećanja svake godine i vrate me u ljeto 1992., u dane koji su zauvijek promijenili naše živote. Danas, gotovo na isti dan, stojim pred ljudima, pred tvojim preživjelim saborcima i našim narodom, kao univerzitetska profesorica. To je titula koju s ponosom nosim, ali moja najveća i najvažnija titula u životu jeste – da sam tvoja kćerka.
Imala sam samo tri godine kada su nas zatvorili iza logorskih žica. Bila sam premala da razumijem zašto ljudi mogu toliko mrziti, ali dovoljno velika da zapamtim ono najvažnije – tvoje bijelo lice i stisak ruke. U svijetu u kojem se sve rušilo, taj stisak bio je moje jedino utočište, jedina sigurnost i jedini dokaz da, dok si ti uz mene, nisam sama.
A onda su te odveli… u nepovrat…
Nisam tada mogla shvatiti da je to posljednji put da osjećam tvoju ruku. Mučki i kukavički oduzeli su ti život, uvjereni da će zajedno s tobom ugasiti i našu budućnost. Vjerovali su da iz logorske tame ne može izrasti ništa osim boli, da će strah pobijediti život, a zločin zauvijek ušutkati tvoje ime“, kazala je, između ostalog, profesorica Hasanbegović.
(Mostar Danas)
