Neke karijere ne završavaju posljednjim zviždukom sudije. One ostaju živjeti u sjećanjima, u snimcima golova, u fotografijama, u pričama koje će se prepričavati generacijama.
Jedna takva karijera upravo dolazi do svog kraja.
Edin Džeko će 2. oktobra protiv Švedske posljednji put obući dres reprezentacije Bosne i Hercegovine. Nakon gotovo dvije decenije, kapiten Zmajeva odlučio je reći zbogom reprezentativnom fudbalu.
I teško je pronaći riječi kojima bi se opisalo šta Džeko znači za bosanskohercegovački fudbal.
Od dječaka koji je prve fudbalske korake napravio u Sarajevu i preko Željezničara krenuo graditi svoj put, do čovjeka koji je postao simbol jedne generacije.
Na reprezentativni debi čekao je do 2. juna 2007. godine. Protiv Turske je dobio priliku, a nije mu dugo trebalo da pokaže ono što će kasnije pokazivati gotovo dvije decenije – da je rođen za velike utakmice. Na svom debiju postigao je i prvi reprezentativni gol.
Od tada do danas prošlo je gotovo 20 godina.
151 utakmica. 73 gola. Rekord koji će teško biti dostignut.
Džeko je najbolji strijelac u historiji reprezentacije BiH i njen rekorder po broju nastupa.
Ali brojevi, koliko god bili veliki, ne mogu ispričati cijelu njegovu priču.
Jer Džeko nije bio samo čovjek koji je zabijao golove.
Bio je čovjek koji je nosio reprezentaciju kada je bilo najteže.
Bio je napadač kojem se vjerovalo kada je trebalo postići gol, kapiten kojem se vjerovalo kada je trebalo povesti ekipu i lice reprezentacije koje je godinama predstavljalo Bosnu i Hercegovinu širom svijeta.
A onda je došla 2013. godina.
Godina koju nijedan ljubitelj fudbala u Bosni i Hercegovini neće zaboraviti.
Litvanija.
Kaunas.
Minuta 68.
Lopta je završila u mreži, a s njom i višedecenijski san jedne zemlje.
Bosna i Hercegovina je otišla na Svjetsko prvenstvo.
Džeko i njegovi saigrači ispisali su historiju i odveli Zmajeve na njihov prvi Mundijal. Brazil 2014. ostao je zauvijek upisan kao prvo Svjetsko prvenstvo naše reprezentacije, a Džeko je bio jedan od simbola generacije koja je ostvarila ono što se godinama činilo nedostižnim.
Na najvećoj svjetskoj sceni nosio je dres BiH s istim ponosom s kojim ga je nosio na Bilinom polju, Koševu, Grbavici i stadionima širom Svijeta.
U međuvremenu, izgradio je i jednu od najvećih klupskih karijera koje je ostvario neki bosanskohercegovački fudbaler.
Željezničar, Teplice, Wolfsburg, Manchester City, Roma, Inter, Fenerbahçe, Fiorentina, a danas Schalke.
U Wolfsburgu je postao prvak Njemačke i najbolji strijelac Bundeslige. U Manchester Cityju osvojio je Premier ligu, u Italiji je ostavio dubok trag, a u Romi i Interu postao jedan od najprepoznatljivijih napadača svoje generacije.
UEFA ga je još 2019. godine, kada je postao prvi bosanskohercegovački reprezentativac sa 100 nastupa, opisivala kao jednog od velikih evropskih napadača.
Ali možda nijedan klub, nijedan trofej i nijedan stadion nije bio važan kao onaj grb na lijevoj strani njegovog dresa.
Jer reprezentacija je za Džeku uvijek bila nešto više.
„Ništa u mojoj karijeri nije se moglo porediti s ponosom koji sam osjećao svaki put kada bih obukao taj dres“, poručio je danas Džeko objavljujući odluku o reprezentativnom oproštaju.
I možda upravo u toj rečenici stane cijela njegova reprezentativna karijera.
Od prvog gola protiv Turske, preko nezaboravnih utakmica, kvalifikacija, pobjeda i poraza, pa sve do posljednjeg Mundijala – Džeko je bio tu.
Kada je bilo lijepo. Kada je bilo bolno. Kada smo slavili. Kada smo plakali.
Bio je tu kada je Bosna i Hercegovina prvi put otišla na Svjetsko prvenstvo.
Bio je tu kada su se rušili rekordi.
Bio je tu kada se vjerovalo da možemo.
I bio je tu kada nije išlo.
Zato će 2. oktobar biti mnogo više od jedne utakmice protiv Švedske.
Bit će to posljednjih 90 minuta jedne ere.
Posljednji put će saigrači stajati pored njega u plavom dresu.
Posljednji put će tribine skandirati njegovo ime kao reprezentativca.
Posljednji put će Džeko izaći na teren znajući da ispred njegovog imena stoji – Bosna i Hercegovina.
A onda će doći kraj.
Možda će biti suza. Vjerovatno hoće.
Jer teško je bez emocija ispratiti čovjeka koji je skoro 20 godina bio dio naših života.
Ali jedno je sigurno.
Dres će skinuti. Legenda neće otići.
Edin Džeko odlazi iz reprezentacije.
Ali ostaje u njenoj historiji.
Kao kapiten.
Kao rekorder.
Kao najbolji strijelac.
Kao čovjek koji je generacijama djece pokazao da i iz Bosne možeš stići do najvećih stadiona svijeta.
I, prije svega, kao Dijamant.
Jedan jedini.
Naš Edin Džeko.
Redakcija portala Mostar Danas ovim putem želi svu sreću našem Dijamantu u budućnosti i zahvaljuje se za sve što je učinio za naš narod i našu domovinu. Vidimo se na Bilinom Polju!
(Mostar Danas)
