Piše: Kenan Efendić
Masovno žalovanje za rahmetli Halidom Bešlićem koliko je ljudski dirljivo toliko je i zanimljivo iz ugla fenomena javnosti. Smrt slavnih, svakako, uvijek je privlačila pažnju, ali ovakav raspon i dubina u Bosni i Hercegovini, pa i šire, nije zapamćen.
Očigledno je posrijedi netipična slavna ličnost i – netipičan čovjek, pojedinac. Već su legendarni njegovi susreti s raznolikim ljudima na njegovoj benzinskoj pumpi, spontano pjevanje s poznanicima ili nepoznatima, dobročinstvo i plemenitost. Halid Bešlić je uspio biti superzvijezda a ostati komšija, rođak, poznanik, zemljak – jedan dobrohotni metaforički amidža, pomalo opušten ali ipak vrijedan poštovanja, dobrohotan i blag ali ipak dostojanstven autoritet.
U svakodnevnici u kojoj se, pogotovo u većim gradovima, poznanici trude ne prepoznati jedni druge na ulici – iz ko zna kakvih bizarnih razloga – naprosto je očaravajuće slušati sve anegdote o Halidu kao poznaniku.
„Ne slušam narodnjake, al’ volim Halida“
Jedan mladi pjevač, kojem je Halid mogao biti djed, sjeća se kako su se prvi put vidjeli – a Halid ga odmah pita iz kojeg je tačno sela (na drugom kraju države) i koga tamo ima živog. Jedan mlađi pisac prepričava kako mu je Halid obveseljen prišao da se upitaju, iako je za njega, očigledno, čuo samo iz medija. Jedan Halidov zemljak prilikom susreta na pumpi šokirao se kad se ispostavilo da Halid ne samo da poznaje njegovog oca, nego zna da ovaj ima dva sina, i pita njega: jesi ti onaj stariji. Majstori koji su radili na njegovim kućama ili poslovnim prostorima naprosto su mu postajali prijatelji. (Teško je ne spomenuti i već legendarni klip u kojem Halid objašnjava građevinske radove, a Laka začuđeno pa i zastrašeno sluša…)
O nijansama i vrijednostima Halidovog opusa već su nadahnuto pisali mnogi, uključujući našeg kolumnistu, profesora Vahidina Preljevića i našu saradnicu Eminu Sikiru. Ovdje se vrijedi pokušati osvrnuti na fenomen masovnosti kolektivnog opraštanja od Halida Bešlića.
Njegova muzika bila je jedna vrsta sigurne zone na križanjima ukusa, žanrova i kulturnih identiteta: ne slušam narodnjake, al volim Halida – nešto takvo ste najmanje jednom u životu čuli. Dostojanstveno i uspješno gradeći karijeru tokom gotovo cijelog života, Halid Bešlić, uz pomoć svih onih koji profesionalne prate estradnog umjetnika, uspio je održati prijeko potrebnu razinu kvaliteta. Ne koketirajući s hipermodernim elementima, ostajući vjeran jednom umjerenom pop-narodnjačkom izričaju, pjevajući o motivima koji se tiču svakog čovjeka (ljubav, zavičaj – ponajviše), on je – što je rijetkost na estradi – stareći bio sve bolji.
Na oproštajna okupljanja hrlili su oni koji su slušali ne samo Halida ali i svi oni koji su možda stidljivo u sitne sate, pri kraju svadbi i derneka, satima se snebivajući zbog krkanluka – ipak i sami tražili Miljacku ili Poljem se širi miris ljiljana.
Trenutak ugodnije kolektivne pripadnosti
Pažnju medija već privlači nacionalna i regionalna šarolikost Halidovih poklonika, i iz toga se pokušavaju izvući i čak neki zaključci iz domena političke filozofije. Držim da je u pitanju nešto ipak dublje, općeljudsko.
Počnimo od činjenice efekta medijske pažnje: što se o nečemu više izvještava – veća je šansa da će se odraziti među širim slojevima. Ali – to je, naravno, samo šansa. (O nekim temama mediji decenijama pričaju, ali one i dalje nikoga ne zanimaju. Što je, uglavnom, dobro.) Ukoliko na neki skup ide hiljadu ljudi – raste i šansa da se pojavi još koja stotina. Ukoliko se u jednom gradu organizira okupljanje – moguće je da će i u drugom itd.
Međutim, svjedoci smo mnogih neuspjelih okupljanja oko raznih tema i ciljeva. A ispraćaji Halida Bešlića su natprosječno i vanredno masovni, šaroliki, od Sarajeva do Grand Rapidsa u Michiganu. Ljudi se okupljaju oko određenih vrijednosti, bilo da u njih vjeruju bilo da to čine iz nekih vanjskih razloga.
Vrijednosti koje je Halid živio, ili percipiramo da je živio, takve su da svi žele da se za njih zalažu, vjerovali u njih ili ne. Jer su to vrijednosti koje su općeprihvatljive i poželjne: dobročinstvo, profesionalna dosljednost i uspješnost, porodični život bez skandala, kolegijalnost (naročito prema mlađima), uzemljenost u zavičaj uz iskrenu otvorenost prema drugačijima, spremnost da se stane na pravu stranu kad je neophodno (Agresija na Bosnu i Hercegovinu, genocid u Gazi)…
Odlazeći na skupove, mnogi kompenziraju nedostatak ovakvih vrijednosti u svom životu ili okruženju, ali i nalaze kolektivne, makar privremene pripadnosti koje ih ne opterećuju i ne traže od njih individualnu žrtvu. Lijepo je na trenutak biti dio jednog sada već globalnog kolektiva okupljenog oko nečeg plemenitog, donekle tužnog ali ne i tragičnog (nije politika, nije rat, nisu zločini; iako jeste smrt, ipak dostojanstvena i donekle očekivana). Ovakvi skupovi, također, kompenziraju iskonsku ljudsku potrebu da pripada kolektivu, da djeluje zajedno, što je danas, u doba hiperindividualizma, sve teži i zahtjevniji poduhvat. Kolektivne pripadnosti uglavnom ne biramo, ali ovakav trenutak kolektivnog zbližavanja – da. Zato je, između ostalog, toliko masovan.
Idealni Halid kao kolektivna projekcija
Halid je bio (ili barem vjerujemo da jeste, što je na kraju isto) sve ono što mnogi od nas ne uspijevaju, ne mogu ili ne žele. U rahmetli Halida upisujemo sve ono za šta znamo da treba ali nemamo više snage, podrške ili prilika da to i bude. Mnogi su u Halidu – onakvom kakvim ga sada doživljavamo – našli figuru s kojom se nesvjesno identificiraju, kompenzirajući vlastiti osjećaj gubitka ili neispunjenosti. Masovno žalovanje može se, također, djelimično tumačiti i kao kolektivna kompenzacija – pokušaj nadoknade vrijednosti koje nam nedostaju kroz divljenje onome ko ih je utjelovio. U rahmetli Halida, na kraju, projiciramo sve ono što bismo, dubinski, kolektivno htjeli biti: dobri, plemeniti, voljeni i uspješni.
Halidovoj plemenitoj duši rahmet, porodici i svima koji su ga doživljavali kao bližnjeg – sabur i olakšanje u žalovanju. A svima nama – malo više borbe za vrijednosti koje je Halid živio ili mu ih danas pripisujemo.

















