Dok se prašina sliježe nad ostacima spomenika poginulim fudbalerima Veleža ispred stadiona Pod Bijelim brijegom, Mostar se još jednom suočava sa svojom mračnom realnošću.
Ono što se zvanično pokušava prodati kao “komunalni zahvat” zbog parking prostora za hitne službe i vatrogasce, zapravo je brutalni ideološki bager koji decenijama sistematski ravna sve što podsjeća na antifašističko nasljeđe i zajedničku prošlost ovog grada.
Ako su devedesete bile godine otimačine i progona, ovo postaju godine potpunog brisanja. Ironija je bolna, čak se ni Mate Boban, niti tadašnji ideološki prvaci koji su Velež protjerali s njegovog stadiona, nisu usudili srušiti ovaj spomenik, piše Klix.
Zadovoljili su se tadašnjim “markiranjem” teritorije, crtanjem šahovnica, dodavanjem trobojnica i pretvaranjem memorijala u neku vrstu ideološkog hibrida. Ostavili su ga da stoji kao nijemi svjedok trijumfa nad “drugim”.
Današnji “nasljednici” otišli su korak dalje. Oni se više ne zadovoljavaju prepravljanjem historije; oni je žele fizički ukloniti. Rušenje spomenika podignutog u čast 77-orice mladića koji su svoje dresove zamijenili puškama da bi se borili protiv fašizma, poruka je da u današnjem Mostaru (ili barem onom njegovom dijelu kojim upravlja politika HDZ-a i njihovi sateliti) za takvu vrstu žrtve nema mjesta.
Spomenik je izgrađen 1972. godine kao “simbol sjećanja, antifašističke borbe i vrijednosti na kojima je Velež građen i koje decenijama ponosno baštini”.
Od Partizanskog groblja do stadiona: Ništa nije sveto
Nakon što je obezglavljeno i devastirano Partizansko spomen-groblje, remek-djelo Bogdana Bogdanovića, bilo je samo pitanje vremena kada će bageri krenuti na ostale simbole. Poruka koja se šalje budućim generacijama je jasna i zastrašujuća, a to je da se sve smije rušiti.
Ako možemo srušiti spomenik sportistima, narodnim herojima i djeci ovog grada pod izgovorom “uskog parkinga”, šta je sljedeće? Briše se sjećanje na 77 imena, među kojima je bilo devet narodnih heroja. Briše se podsjetnik na to da je Mostar nekada bio grad koji je disao kao jedno u otporu prema najvećem zlu 20. vijeka.
Nazivati spomenik “fontanom”, kako to čine pojedini lokalni mediji bliski upravi Zrinjskog, nije samo neznanje, to je svjesno ponižavanje žrtve. To je pokušaj da spomenik banalizuje, da mu se oduzme značenje i da se javnost uvjeri kako je uklonjen samo jedan “dotrajali betonski objekt”.
Ali, kako rekoše iz Veleža: “Kamen pada u tišini, ali sramota odzvanja kroz vrijeme” Ta sramota ne pada samo na one koji su naredili rušenje, već i na one koji šute, na “neutralne” posmatrače i na institucije koje dopuštaju da se historija grada kroji bagerima i političkim dekretima.
Šta ostavljamo djeci?
Rušenjem ovog spomenika, Mostar gubi još jedan komadić svoje duše. Umjesto da stadion Pod Bijelim brijegom bude mjesto pomirenja i prihvatanja teške historije, on ostaje utvrda isključivosti. Ako uništimo sve što nas podsjeća na zajedničku borbu protiv zla, šta nam ostaje? Ostaje nam grad podijeljen ne samo Bulevarom, već i nepremostivim jazom u tumačenju osnovnih ljudskih vrijednosti, jer je očigledno u jednom njegovom dijelu zabranjeno sve što podsjeća na antifašizam.
Velež je preživio progon, preživio je logor na istom tom stadionu, preživio je godine egzila. Preživjet će i ovo rušenje, jer imena tih 77 boraca žive u narodu. Ali grad koji ruši spomenike svojim herojima polako, ali sigurno, ispisuje vlastitu potjernicu za budućnost u kojoj će svaka nova vlast moći bagerom brisati sve što joj se ne dopada. Kako poručiše iz FK Velež sramota, zaista, odzvanja. Pitanje je samo, do koga dopire?
(Mostar Danas)
