Finale Kupa Bosne i Hercegovine trebalo je biti praznik sporta – trenutak u kojem se rivalitet ostavlja po strani, a zajednički identitet barem na nekoliko minuta dolazi u prvi plan. Umjesto toga, još jednom smo svjedočili sceni koja baca sjenu na cijelo takmičenje i šalje poruku da bh. fudbal već dugo ne uspijeva izaći iz okvira podjela koje ga prate.
Tokom intoniranja državne himne, dio navijača odlučio je da je nadglasa uvredama. Nije ovo prvi put, niti je izolovan incident. Naprotiv, postaje pravilo koje se ponavlja iz utakmice u utakmicu, posebno kada se igra na terenima gdje je odnos prema državi, blago rečeno, problematičan.
Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da takve scene više nikoga istinski ne iznenađuju. Navikli smo se. A navikavanje na nepoštivanje vlastite države – ma kakav nečiji lični odnos bio – vodi ka potpunoj normalizaciji nečega što bi trebalo biti neprihvatljivo. U sportu, koji bi trebao spajati, takvo ponašanje postaje sredstvo razdvajanja.
Problem, međutim, ne počinje i ne završava na tribinama. On se godinama njeguje kroz sistem u kojem izostaje jasna i dosljedna reakcija. Kazne su rijetke, blage ili simbolične, a poruka koja se time šalje je jednostavna – može se nastaviti po starom. Bez odgovornosti, nema ni promjene.
Fudbalski savez Bosne i Hercegovine, klubovi i organizatori takmičenja nalaze se pred jasnim izborom: ili će zaštititi minimum dostojanstva takmičenja i države koju predstavljaju, ili će nastaviti zatvarati oči pred problemom koji iz godine u godinu postaje sve veći. Neutralni tereni, strožije kazne, pa i prekidi utakmica – sve su to mjere koje se često spominju, ali rijetko dosljedno provode.
Na kraju, pitanje iznova ostaje visiti u zraku: može li iko stati u kraj ovakvom ponašanju? Može – ali samo ako postoji stvarna volja. Dok je nema, himna će i dalje biti nadglasavana, a bh. fudbal će ostati talac vlastitih slabosti.
(Mostar Danas)
