Prije nekoliko dana, bosanska javnost mogla je vidjeti uznemirujuće scene iz Širokog Brijega, gdje je lokalni stanovnik prekinuo muslimanku u obavljanju molitve. Taj incident, iako naizgled pojedinačan, odražava dublje društvene tenzije i atmosferu vjerske netrpeljivosti koja se i dalje osjeća u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine. Široki Brijeg – drumskom logikom sazidano mjesto, očituje jasan manjak osnovne tolerancije prema muslimanima.
No, ovakvi ispadi ne nastaju u vakuumu. Njihov korijen ponajviše leži u lokalnom mentalitetu – mentalitetu koji se desetljećima gradio u specifičnom spoju zatvorenosti i religijskog ekskluzivizma. Široki Brijeg nije samo prostor – on je simbol jedne konzervativne, ideološki formirane svijesti koja ne prepoznaje drugog kao ravnopravnog. Upravo tu, unutar struktura hercegovačke franjevačke provincije, nastala je ideološka osnova koja je kasnije prenesena i razvijana u emigraciji.
U kanadskom Norvalu, nedaleko od Toronta, tokom 80-ih godina prošlog stoljeća, ta ideološka matrica nije tek pasivno prenesena niti zadržana u nostalgičnom okviru emigracije – naprotiv, ondje je sistematski rekonstruirana, institucionalno učvršćena i politički artikulirana kroz djelovanje franjevačke provincije među hrvatskim iseljeništvom. Norval time ne predstavlja odmak od matične sredine, već njezinu produženu ruku u emigraciji – svojevrsni laboratorij u kojem se lokalna političko-religijska imaginacija Širokog Brijega transformirala u strateški projekt koji se, kroz kadrovske i ideološke povratne veze, vratio na tlo Bosne i Hercegovine s novim ambicijama i strukturama.
Gojko Šušak, kasniji hrvatski ministar odbrane i Tuđmanov čovjek od posebnog povjerenja, potječe upravo iz Širokog Brijega, što njegovoj političkoj biografiji daje dodatnu simboličku težinu. Šušak ne dolazi samo iz emigrantskog norvalskog miljea – on utjelovljuje spoj lokalne ideološke tradicije i emigracije, oslonjenog na crkvene strukture i političku emigraciju. Kao jedan od ključnih arhitekata hrvatske ratne politike, Šušak je predstavljao kanal kroz koji su se ideje duboke države, autoritarne vlasti i duboke protumuslimanske netrpeljivosti artikulirale u konkretne političke strategije.
Franjevci u Norvalu nisu se zadržavali na pastoralnom radu – oni su razvijali političku doktrinu temeljenu na idejama teritorijalne ekspanzije, čvrste vlasti i otvorenog neprijateljstva prema muslimanima. U tom ideološkom okviru, narativ Maksa Luburića preživio je u radikalno reinterpretiranoj formi. Prema nekim tvrdnjama, Luburić je pred smrt zagovarao pomirenje ustaša i komunista kao preduvjet stvaranja samostalne Hrvatske – tezu koju je 1980-ih lansirao novinar Milomir Marić. No unutar same ustaške emigracije mišljenja o Luburiću bila su duboko podijeljena. Višnja Pavelić, kćerka poglavnika Ante Pavelića, opisivala ga je kao “ludaka” kojeg ni njezin otac nije mogao kontrolirati. S druge strane, general NDH Ante Moškov, koji je otuđio dio zlata NDH i zbog toga došao u otvoreni sukob s Pavelićem, imao je vlastiti interes u reinterpretaciji ratnih događaja.
Nakon što su ga saveznici 1947. izručili Jugoslaviji, Moškov se našao pred komunističkim sudom. U tom kontekstu, moguće je pretpostaviti da je, kako bi izbjegao strožu kaznu, svjesno nastojao distancirati se od ključnih figura režima, te je ocrnjivao i Pavelića i Luburića, prikazujući ih kao iracionalne, ekstremne i neodgovorne. Njegovo svjedočenje, u tom smislu, manje govori o realnim odnosima unutar NDH, a više o pokušaju osobne političke sanacije u poslijeratnim uvjetima.
Norvalski fratri su, pored otvorenog otpora Vatikanu i zalaganja za stvaranje Hrvatske katoličke crkve po uzoru na Srpsku pravoslavnu, zagovarali vojni udar na Jugoslaviju. U njihovoj viziji, Hrvatska je trebala biti država čvrste ruke, sa širenjem granica na velik dio Bosne i Hercegovine, te sa strateškim savezom sa Srbima u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – muslimana. Projekt je imao jasno definiran ideološki narativ, sažet u nekoliko maksima koje su se širile unutar emigrantske zajednice.
U tom ideološkom sklopu, formuliran je niz političkih maksima koje su djelovale kao mentalni vodiči unutar emigrantskog miljea: demokracija je proglašena neprimjerenim modelom za narod koji je desetljećima bio porobljen pod beogradskom čizmom; muslimani su predstavljeni kao dublji i opasniji neprijatelj od Srba; Zapad se sumnjičilo za pokušaj očuvanja Jugoslavije, dok se Rusija percipirala kao jedini autentični saveznik; a kriterij političke podobnosti svodio se na etničku čistoću – nije bilo važno ko vlada, sve dok je “dokazani Hrvat”. Kada se ta matrica ideoloških uvjerenja raščlani u povijesnoj i strukturalnoj dimenziji, više ne iznenađuje činjenica da Bosnom i Hercegovinom danas dominira srpsko-hrvatski savez, oličen u političkom dvojcu Milorad Dodik – Dragan Čović. Iako se u ovom trenutku u srpskom političkom taboru osjeća određeno nezadovoljstvo, s obzirom na to da je Dodik sve očitije prepušten samome sebi, ne treba sumnjati da će političko-crkvena infrastruktura iz zapadne Hercegovine ubrzo krenuti u potragu za novim “Srbinom”, voljnim da, u ime zajedničkih interesa, nastavi projekt rastakanja Bosne i Hercegovine.
Gojko Šušak i Mladen Naletilić, iako različitih pozadina, instinktivno su prepoznali taj model međusobne “pripadnosti” – Hercegovci za Hercegovce, lojalnost prije kompetencije, krvna i zavičajna veza prije zakona i ustava. Naletilić, poznat kao odgovoran za likvidaciju Blaža Kraljevića, zagovornika bošnjačko-hrvatskog saveza, bio je ključna figura u tom sustavu u kojem je svaki oblik drugačijeg političkog stava ili pomirenja s Bošnjacima tretiran kao izdaja, a protivnici likvidirani ili eliminirani. Time je potvrđeno da je ovaj model zasnovan ne samo na zavičajnim vezama, nego i na brutalnoj provedbi ideologije militantnog etničkog isključivanja.
Upravo je na tom obrascu Šuškova hercegovačka mreža zavladala političkim, vojnim i sigurnosnim sektorima ne samo u tzv. Herceg-Bosni, nego i u samoj Hrvatskoj. Ono što je započelo kao povratnički kružok iz Norvala, ubrzo je metastaziralo u cijeli aparat moći: prvo su došli Šuškovi rođaci i kumovi iz Širokog Brijega, zatim njihovi zetovi, šurjaci, prijatelji, pa njihove obitelji – sve do strukture u kojoj su dva-tri hercegovačka sela imala neproporcionalan utjecaj na sudbinu dviju država.
Šuškova mreža nije bila tek tehnička struktura – ona je bila politički instrument ideologije koja je gajila duboko nepovjerenje, pa i otvorenu netrpeljivost prema Bošnjacima. Poznavateljima političkih i vojnih krugova 1990-ih poznato je da je Gojko Šušak u privatnim razgovorima često izražavao neskriveni zazor prema muslimanima, uz tvrdnje da postoji “opasnost da Zagreb preuzmu muslimani”. Taj strah – neracionalan, ali politički djelatan – bio je latentni pokretač mnogih odluka koje su imale pogubne posljedice po Bosnu i Hercegovinu, te je dodatno učvrstio savez s radikalnim srpskim strukturama u pokušaju razgradnje te države.
Široki Brijeg, kao ideološki i politički bastion srpsko-hrvatske saradnje, predstavlja ključni centar kroz koji se artikulira i institucionalizira savez usmjeren na održavanje etničkih podjela i rastakanje Bosne i Hercegovine. Ovaj savez, poduprt snažnim utjecajem političko-crkvenih struktura iz zapadne Hercegovine, istovremeno je i glavno uporište za zagovaranje ruskog utjecaja u regiji, koji svojom geopolitičkom strategijom dodatno destabilizira složeni bosanskohercegovački politički mozaik.
Uprkos tome, pitanje ostaje kako Dragan Čović, kao aktuelni vođa ovog kružoka, uspijeva održavati relativno povoljnu reputaciju u zapadnim političkim krugovima. Očito je da hrvatski predsjednik Vlade Andrej Plenković, predstavnik zapadnih vrijednosti i interesa, pažljivo štiti Čovićev politički imidž, nastojeći očuvati stabilnost odnosa unutar saveza i spriječiti daljnje produbljivanje krize. Čovićeva prihvaćenost u zapadnim krugovima otkriva koliko su geopolitički kompromisi često važniji od demokratskih standarda i dugoročnih načela.
(MostarDanas)
