Manje poznata, izvorna verzija pjesme „Emina“, koju je Aleksa Šantić prvi put objavio 1902. godine u časopisu „Kolo“, dobila je svoju prvu savremenu muzičku obradu.
Iza ovog projekta stoji Damir Mrkaljević, autor i pokretač muzičkog projekta STRIGOI, koji se bavi reinterpretacijom kulturne i književne baštine kroz savremeni muzički izraz. Kako ističe, cilj mu je oživjeti stare tekstove i približiti ih današnjoj publici.
U razgovoru za Mostar Danas, Damir Mrkaljević otkriva kako je došlo do ideje da oživi zaboravljenu, originalnu verziju „Emine“ Aleksa Šantić, šta se krije iza procesa nastanka ove neobične obrade, te koliko je tehnologija promijenila način na koji danas nastaje muzika inspirisana kulturnom baštinom.
Možete li nam ukratko predstaviti sebe i način na koji nastaju Vaše muzičke obrade?
“Ja sam Damir Mrkaljević i kroz svoj muzički rad nastojim oživjeti stare tekstove, zaboravljene pjesme, književne motive i kulturnu baštinu našeg prostora kroz novo muzičko ruho. Posebno me privlače pjesme i tekstovi koji nose jaču priču, historijski sloj i emotivnu dubinu. U tom cilju osnovao sam projekat pod nazivom STRIGOI, koji je u potpunosti posvećen upravo takvom pristupu muzici — spajanju kulturnog naslijeđa, književnosti i savremenog muzičkog izraza. Do sada smo obradili oko deset sevdalinki i starogradskih pjesama, a objavili smo i dvije autorske pjesme koje su također naišle na veoma dobar odziv publike. Obrade generlano nastaju iz spoja istraživanja, pažljivog odabira teksta, traženja odgovarajuće atmosfere i pokušaja da se sačuva duh originala, ali da on istovremeno progovori i savremenoj publici.”
Kako je nastala ideja da obradite upravo ovu verziju pjesme „Emina” i kakav je bio proces rada?
“Ideja je nastala kroz istraživanje ranijih verzija Šantićeve „Emine”. Većina nas je prvi dodir s Eminom imala upravo kroz sevdalijske izvedbe, ali se u njima mogu primijetiti i elementi koji ne odgovaraju u potpunosti Šantićevom izvornom stilu. Upravo me zato privukla činjenica da postoji stariji, rjeđe poznat zapis pjesme, objavljen u časopisu Kolo 1902. godine, prije kasnije poznatije i „ispoliranije” verzije. U toj ranijoj varijanti osjetio sam posebnu književnu svježinu, siroviju emociju i veliku historijsku vrijednost.
Proces rada počeo je upravo od teksta — od čitanja, poređenja različitih verzija i pokušaja da osjetim kako taj zapis „diše”. Tek nakon toga pristupio sam muzičkoj interpretaciji, sa željom da pjesma zadrži svoju starinsku ljepotu, ali i da bude bliska i razumljiva današnjem slušaocu.”
Koje ste alate i tehnike koristili u izradi — da li je u proces bila uključena i umjetna inteligencija?
“Vjerovatno je zanimljivo spomenuti da ja u suštini nisam klasično obrazovan muzičar. Sviram klavir, a muzika mi je oduvijek bila jedan od najljepših hobija i najvećih ličnih interesa. Profesionalni put me, međutim, odveo u potpuno drugom pravcu — danas radim kao project manager u oblasti digitalnog plaćanja i informacionih tehnologija. Ipak, upravo su se ta znanja pokazala veoma korisnim u stvaranju ovakvih projekata.
U radu na ovoj pjesmi, kao i na drugim pjesmama u okviru projekta STRIGOI, korišten je spoj istraživačkog rada, kreativne interpretacije i savremenih digitalnih alata. U proces su bili uključeni i AI alati, prije svega u segmentima vokalne produkcije, oblikovanja zvuka i razvoja vizualnog identiteta, dok su za prateće spotove i video materijale korištena i znanja iz video editovanja. Ipak, ideja, izbor teksta, pravac interpretacije i konačna umjetnička odluka ostali su u potpunosti moji. Tehnologija mi u ovom slučaju nije zamjena za autorstvo, nego alat koji mi pomaže da jednu kulturnu i književnu ideju prenesem publici na nov način.”
Koliko Vam je bilo važno zadržati autentičnost originalnog teksta, a koliko ste sebi dali slobode u interpretaciji?
“Bilo mi je veoma važno da se sačuva autentičnost originalnog teksta, jer upravo u tome leži najveća vrijednost ove obrade. Nisam želio “prepravljati” Šantića niti modernizirati njegov jezik do te mjere da izgubi svoj izvorni duh. Slobodu sam sebi dao prvenstveno u muzičkoj interpretaciji, atmosferi i načinu na koji će tekst biti prenesen slušaocu. Drugim riječima, tekst je za mene bio temelj koji je trebalo poštovati, a muzika prostor u kojem sam mogao unijeti vlastiti izraz.”
Jeste li zadovoljni interesovanjem publike za jednu ovako specifičnu i rijetku verziju pjesme?
“Jesam, iskreno i više nego što sam očekivao. Posebno mi je drago što je publika prepoznala ne samo muziku, nego i samu priču iza pjesme. Reakcije su pokazale da i danas postoji snažan interes za sadržaj koji nosi kulturnu težinu, emociju i povezanost s našom književnom i muzičkom baštinom. To mi je ujedno i potvrda da ovakvi projekti imaju smisla i da publika zna prepoznati iskren pristup.”
Kakvi su Vaši planovi za dalje – možemo li očekivati još sličnih obrada ili projekata?
“Apsolutno. Ovaj projekat mi je dodatno potvrdio da postoji prostor i interes publike za ovakav pristup muzici i kulturnom naslijeđu. Nakon obrade najstarije poznate verzije Šantićeve „Emine”, uradili smo i autorsku pjesmu „Odgovor lijepe Emine”, zamišljenu kao njen glas i odgovor na originalnu pjesmu. I ta pjesma je naišla na veoma lijep odziv publike, naročito u Mostaru, što mi je bilo posebno drago.
Plan mi je da nastavim istraživati stare tekstove, sevdalinke, manje poznate književne zapise i motive iz naše tradicije, te ih kroz nove muzičke obrade približavati savremenoj publici. Već radim i na drugim sličnim idejama, tako da će svakako biti još ovakvih projekata.” – poručio je Mrkaljević u razgovoru za naš portal.
(Mostar Danas)
