Piše: Amina Saračević
Mnogobrojni su političari jučer prisustvovali komemoraciji i dženazi legendarnom Halidu Bešliću – i to je, bez dileme, zasluženo i razumljivo. Dostojanstveno ispratiti čovjeka koji je obilježio jedno vrijeme i više generacija, izraziti poštovanje i zahvalnost – pohvalan je čin kulture i pijeteta.
Ipak, teško je ne prisjetiti se njihovog odsustva sa jedne komemoracije prije mjesec dana – kada se u Donjoj Jablanici obilježavala prva godišnjica katastrofalnih poplava u kojima je poginulo 19 ljudi a uništeni su domovi, izvori egzistencije, putevi, pruge…
Panična telefonska sjednica Vlade FBiH
Nijedan visoki funkcioner nije tada našao vremena da stane pred te ljude, da ih pogleda u oči, da čuje njihove priče o nepravdi i zaboravu koji su uslijedili nakon katastrofe. Nije bilo državnih delegacija, ministarskih vozila ni zvaničnih govora. Nije bilo ni objava na društvenim mrežama, kao ovih nakon komemoracije: slike i poruke o “poštovanju prema legendi”. Očigledno, prema procjeni političara, u Jablanici se slikanjem nisu više mogli skupljati politički poeni.
Možda u Jablanicu nisu došli ne samo zbog nebrige nego i zbog stida? Možda ih je bilo stid izaći pred ljude kojima su prošle godine obećavali obnovu i podršku, a onda ih ostavili da sami popravljaju ono što je voda uništila. Možda je kod nekih prevladao i strah – jer je lakše stajati pred kamerama i govoriti o uspomenama na proslavljenog pjevača, nego pred unesrećenim građanima koji traže odgovore. Teško je pogledati u oči ljude koji još uvijek čekaju da obećanja postanu stvarnost.
Ono što je sigurno, stanovnici Donje Jablanice, koji su prošli kroz blato, porodične tragedije i tišinu institucija, svoju godišnjicu dočekali su bez pažnje predstavnika vlasti.

Tek nakon što su mediji podsjetili na sramotno odsustvo zvaničnika u Jablanici, Vlada Federacije BiH je – gotovo panično – sazvala telefonsku sjednicu kako bi podijelila novac općinama pogođenim poplavama. Gesta koja više liči na reakciju iz nužde nego na planiranu brigu o građanima.
Neki su čak slali saopćenja
U Bosni i Hercegovini postalo je uobičajeno da političari i druge javne ličnosti solidarnost iskazuju u skladu s medijskim fokusom. Njihovo je suosjećanje selektivno – iskazuju ga tamo gdje donosi aplauze, a ne tamo gdje ljudi očekuju stvarnu podršku.
Lako je stati uz poznato ime i lice koje ujedinjuje narod. Teže je stati uz one koji nemaju glas ni uticaj, koji su izgubili sve i kojima se država svela na nadu.
I upravo tu, između Bešlićeve komemoracije i godišnjice poplava u Jablanici, vidi se suštinska razlika između puke politike i istinske odgovornosti. Ovakva politika bira gdje će se pojaviti. Odgovornost ne bira – ona se podrazumijeva.
Treba istaći: nije ovo kritika njihovog prisustva ispraćaju Halidu Bešliću i iskaza poštovanja prema svemu onome što je bio i nosio sa sobom. Halid je bio mnogo više od pjevača — bio je simbol jednostavnosti i narodne bliskosti, čovjek koji je, bez obzira na slavu, ostao “jedan od nas”. Njegov životni put simbolizirao je humanost, istrajnost, skromnost i ljubav prema domovini. Više nego što javnost i zna. Halid o tome nije pričao. Bio je sve suprotno onome što su neki od zvaničnika jučer pokazali.
Valjda zabrinuti što taj, jedan dan medijska pažnja nije usmjerena na njih, potrudili su se da šira javnost, bar preko društvenih mreža, sazna da su i oni ispratili rahmetli Halida. Jedni su stavljali storije, a pojedincima nije bilo teško ni da saopćenjem obavijeste medije.
Odlazak zvaničnika, pogotovo onih s viših nivoa, treba shvatiti i kao čin poštovanja prema umrlom i njegovoj porodici. Naročito se to odnosi na one koji su to obavili u tišini, bez guranja u prve safove, ne dajući izjave medijima i ne objavljujući svoje slike po mrežama.
Ali odsustvo sa drugog mjesta sjećanja, onog gdje ljudi i dalje žive posljedice jedne velike tragedije, otvara pitanja koja se ne mogu ignorisati.

















