Sarajevo Film Festival bez sumnje donosi značajan ekonomski doprinos gradu i međunarodnu prepoznatljivost. Ipak, ostaje pitanje srazmjera pažnje i sredstava koje dobija u odnosu na institucije i događaje od državnog i identitetskog značaja.
Šta to, zaista, čini Sarajevo Sarajevom – crveni tepih ili bogato kulturno i materijalno naslijeđe i institucije kulture koje ga predstavljaju u svijetu?
Sarajevo ovih dana diše ritmom Sarajevo Film Festivala. Grad se uređuje, pojedine ulice se zatvaraju, režim saobraćaja se mijenja, a crveni tepih postaje centar pažnje.
Nema sumnje – SFF je postao prepoznatljiv brend koji privlači turiste, puni hotele i restorane te čini Sarajevo regionalnim kulturnim čvorištem. Prema relevantnim istraživanjima, Festival godišnje generira tržišnu aktivnost od preko 10 miliona KM, privlači hiljade stranih posjetilaca i vraća više nego dvostruko u porezima na svaku marku javnog novca koja se uloži. Taj materijalni doprinos je nesporan i vrijedan pohvale.
Ove godine SFF donosi 227 filmova i više od 600 projekcija, a interes publike je toliko velik da su najatraktivnije lokacije – poput Ljetnog kina Coca-Cola i Narodnog pozorišta Sarajevo – u pravilu popunjene do posljednjeg mjesta. Prema riječima direktora Festivala, popunjenost ostalih lokacija kreće se između 60 i 80 posto, što pokazuje da Festival ima snažan magnetski efekt na posjetioce.
Ipak, vrijedi postaviti jedno šire pitanje: zašto nam je SFF toliko važan?
Odgovor može biti jednostavan – jer smo mi odlučili da nam bude važan. Jer smo kao društvo odlučili da mu posvetimo pažnju, energiju, resurse i prestiž. Festival nije postao brend samo zato što se na njemu prikazuju dobri filmovi i gostuju svjetski glumci.
Postao je brend zato što nam je stalo da imamo SFF kako bismo se mogli pohvaliti da ga imamo. Ako je ova teorija tačna, možemo je primijeniti i na druge važne događaje u Sarajevu – pažnja koju im posvetimo direktno određuje njihov značaj.
Pa zašto istu pažnju ne bismo dali i drugim kulturnim, naučnim, vjerskim i historijskim manifestacijama koje bi mogle jednako zasjati?
Još jedna posebnost SFF-a je da ne odražava ništa i nikoga posebno u identitetskom niti u nacionalnom smislu. Možda je upravo to razlog što je tako široko prihvaćen – jer ne opterećuje, ne polarizira i ne traži od nas dublje suočavanje s vlastitim naslijeđem. On je prostor u kojem možemo pokazati modernost bez da diramo u teška pitanja identiteta, historije ili državnosti.
Prema riječima direktora, javni sektor ove godine učestvuje s oko 25% u ukupnom budžetu SFF-a, privatni sponzori s oko 40%, strani fondovi i grantovi s oko 15%, a ostatak čine vlastiti prihodi Festivala.
S jedne strane, to govori o uspješnom modelu javno-privatnog partnerstva, ali, s druge strane, postavlja pitanje – koliko bi daleko mogle dogurati naše ključne kulturne institucije od državnog značaja da imaju makar upola takvu podršku privatnog i međunarodnog sektora, uz snažan medijski i društveni fokus?
Ipak, kada se sve završi, ostaje činjenica da govorimo o sedmici prikazivanja filmova – koje, budimo iskreni, u eri digitalizacije i streaming servisa možemo pogledati gotovo bilo kada i bilo gdje.
Na kraju krajeva, od SFF-a ostaje uglavnom ekonomski učinak, a sve ostalo – crveni tepih, fotografije s poznatima i kratkotrajni sjaj – utihne zajedno s posljednjom projekcijom.
Treba reći i da SFF nije samo kulturna manifestacija – on je i platforma za promociju pojedinaca. Bilo da se radi o organizatorima, glumcima, političarima ili drugim javnim licima, festivalska pozornica često služi i za lično brendiranje, sticanje društvene vidljivosti i umrežavanje. To je legitiman dio javnog života, ali ne bi smio zasjeniti kulturnu i umjetničku suštinu događaja.
Ovdje dolazimo do pitanja srazmjera. SFF je, prije svega, događaj od regionalnog značaja, dok se na nacionalnom nivou prema njemu odnosi kao prema kulturnom stubu prvog reda. Prema dostupnim podacima, za SFF se iz budžeta godišnje izdvaja oko 2 miliona KM, dok je za sedam institucija kulture od državnog značaja – među kojima su Zemaljski muzej, Historijski muzej, Umjetnička galerija, Nacionalna i univerzitetska biblioteka i druge – potrebno osigurati oko 7 miliona KM godišnje, a ta sredstva još uvijek nisu u potpunosti obezbijeđena. Dakle, jedan festival dobija znatnu javnu podršku, dok institucije koje čuvaju naš historijski, kulturni, patriotski i međureligijski identitet rade na ivici opstanka.
Vrijedi se ovdje zaustaviti na ostavštini Isa-bega Ishakovića i Gazi Husrev-bega. Njihovi vakufi – škole, džamije, česme, hanovi, trgovački prostori – stoljećima su hranili grad, osiguravali obrazovanje, pomagali siromašnima i ostavili temelje na kojima Sarajevo i danas stoji. Zahvaljujući vakufskom naslijeđu, pojedine općine u Sarajevu i danas egzistiraju.
Čime se to mi u svijetu ponosimo i šta prvo pokazujemo turistima?
Nisu to ni tržni centri ni konferencijske i kino dvorane, nego vakufski monumentalni objekti – cijela Baščaršija, Begova džamija, Gazi Husrev-begov bezistan, Isa-begov hamam, sahat-kula, Morića i Kolobara han, Sebilj, drugi vakufski objekti – i u novije vrijeme ratni muzeji. To su slike Sarajeva koje putuju svijetom, koje nas predstavljaju i koje su duboko ukorijenjene u identitet grada.
Ali i pored tolikog doprinosa za Grad Sarajevo, vakufski objekti nemaju svoj festival niti crveni tepih, iako je i on možda nastao u njihovo vrijeme
Dakle, ne radi se o tome da SFF treba manje pažnje ili podrške – ekonomski učinak Festivala je jasan.
Ali Sarajevo i Bosna i Hercegovina zaslužuju ravnotežu: da i druge kulturne institucije, koje su temelji našeg identiteta i državnosti, dobiju makar približnu podršku i vidljivost.
Kulturni identitet Sarajeva nije samo na crvenom tepihu – on je i u muzejima, bibliotekama, galerijama, festivalima knjige, muzičkim i pozorišnim manifestacijama te u naslijeđu koje traje stoljećima.
Jer tek kada svakome, shodno njegovom stvarnom doprinosu gradu i državi, damo mjesto koje zaslužuje – od festivalskih zvijezda do čuvara naše historije i onih koji održavaju život Sarajeva svakoga dana – tada ćemo pokazati da znamo vrednovati i ono što je vidljivo i ono što ostaje u tišini, ali bez čega ni jedan grad ne može postojati.
(Preporod.info)
