U nedjelju, nakon ikindija-namaza, na novom Gradskom mezarju Radimlja-Poprati u Stocu bit će klanjana prva dženaza i obavljen prvi ukop otkako je ovo mezarje sagrađeno minulog ljeta.
A sudbina je htjela da taj prvi insan bude Asim Ivanković, Stočanin koji je u 83. godini preselio na ahiret daleko od rodnoga grada, u švedskom Malmöu.
Njegov život, kako ga pamte supruga Nazifa i sinovi Alija i Arman, bio je tih, pošten i težak, isprepleten radom, izbjeglištvom, gubicima i neugasivom ljubavlju prema Stocu.
– Eto, neko je morao biti prvi. Tako je, izgleda, htjelo da bude naš Asim – kazala nam je Nazifa, prihvatajući sa sinovima smireno ovu neočekivanu simboliku.
Radnik, komšija, Stočanin
Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, Asim je radio u više stolačkih preduzeća – Šipad Enterijeru, lokalnom građevinskom preduzeću i stolačkom Metalu.
Bio je čovjek koji nije tražio mnogo, a davao je sve: trud, znanje, dobrotu.
U njegovoj kući uz Bregavu, preko puta Begovine, bašta je uvijek bila obrađena, cvijeće uredno okopano, povrće i svaki grm u red.
U toj bašti, kažu njegovi najbliži, bio je najmirniji, tu je nalazio svoj mali svijet, svoj Stolac, svoje sjećanje.
– Volio je Stolac više nego išta. Samo da je mogao proći čaršijom, stati kod Begovine, osjetiti vodu Bregave, to mu je bilo dovoljno – govori sin Alija.
Golgota kroz koju je prošao
Njegov mir prekinut je 1993. godine kada je odveden u logor Gabela.
Proveo je šest mjeseci u nečovječnim uvjetima, ostavljajući iza sebe duboke, tihe rane o kojima je rijetko govorio.
Ovdje treba istaknuti i to da je Asim ostao bez oca u Drugom svjetskom ratu. Nije imao ni godinu dana. Nije ga bio ni zapamtio.
Nakon izlaska iz logora, sudbina ga je vodila dalje od Stoca, najprije u Gašince, pa potom u Istru, u Savudriju, gdje ga je čekala njegova porodica.
No, ni tu se nisu dugo zadržali. Zajedno su deportovani daleko, u Švedsku, gdje su počeli novi život.
Na tuđoj zemlji, pod tuđim nebom, ali uvijek sa Stocem u mislima.
Smiraj koji se vraća kući
Asimov život završio je u Malmöu, ali, onako kako je oduvijek želio, njegovo tijelo vraća se kući.
Na novom mezarju Radimlja-Poprati, koje je otvoreno nakon što su dva postojeća gradska mezarja, Poplašići i Djetelina, zatvorena odlukom Vijeća muftija zbog nedostatka mjesta, Asim Ivanković bit će prvi ukopan.
Za njegovu porodicu to nosi posebnu, pomiješanu emociju – tugu, ponos i osjećaj da je neka nevidljiva ruka posložila stvari baš ovako.
– Tako je, izgleda, suđeno – da prvi naš Asim bude ukopan na novom mezarju – kažu Nazifa i njeni sinovi, prihvatajući to mirno, gotovo dostojanstveno.
Njegov povratak u Stolac predstavlja povratak jedne sudbine kući.
A prva dženaza na novom mezarju nosi ime čovjeka koji je, kroz čitav svoj život, ma gdje bio – ostao Stočanin.
(Stav)
