Emini Ploskić je tokom rata u Nevesinju ubijeno 11 članova porodice, među kojima tri sina i petero unučadi, ali pravdu nije dočekala jer je preminula prije dvije godine, dok se članovi njene porodice nadaju kako će odgovorni za ove zločine biti kažnjeni.
Njena srodnica Đana Handžo Feriz priča za Detektor da je Emina do rata 1992. živjela u Presjeci kod Nevesinja sa sestrom Mejrom i djeverom Hajrom, te sinovima Huseinom, Hasanom i Mustafom, nevjestama Jasnom i Hajrom, te unučadima Amarom, Ajlom, Amrom, Samrom i Aganom, u dobi od nepune jedne pa do šest godina.
Emina je Đani bila očeva tetka, s kojom je živjela veći dio djetinjstva nakon što je protjerana iz Nevesinja, te joj je usmeno prenosila šta se dešavalo na početku rata, kako je pravila baklavu za Bajram i kako su napustili Presjeku nakon napada u drugoj polovini juna 1992. i kako su noć proveli u šatorima na Kljunskom brdu.
“Ema se nadala da će zajedno sa cjelokupnom porodicom preko planine Velež stići u Mostar. Ona je krenula djeci sipati vodu i ubrzo nakon toga pala je granata u njihovoj blizini, koja ih je razdvojila. Formirale su se dvije grupe i svaka je samostalno za sebe krenula prema Mostaru. Ema je tu posljednji put vidjela članove svoje porodice”, priča nam Đana ono što je od Eme saznala o sudbini porodice.
Emina se, kako je ispričala svojoj srodnici, zadesila u grupi koja se spasila od mučenja i ubistava srpskih snaga, koje su drugu grupu, u kojoj je bilo i 11 članova njene porodice, na lokalitetu Jasenov do – Teleća lastva presreli i ubijedili da će im pomoći.
“Međutim, vrijeme je pokazalo da je to bila njihova karta u smrt, jer je ta grupa ljudi nakon toga dovedena pred osnovnu školu na Zijemljima, gdje su, između ostalog, i Emini sinovi odvojeni od žena i djece. Emini sinovi su ekshumirani u ljeto 1999. godine”, govori nam Đana.
Prepričava zatim kako je tada imala osam godina i kako su joj roditelji indirektno sugerisali da ne postavlja “neka neumjesna, radoznala pitanja”, kako to djeca inače u tom dobu znaju, da ne bi probudila rane i sjećanja koja su ležala u Emini Ploskić.
Zločini u Nevesinju su utvrđeni u presudama Haškog tribunala u kojima je navedeno da je na tom području u junu 1992. ubijeno na desetine Bošnjaka, da su granatirana sela na području općine, te hotimično oštećivani ili razarani vjerski spomenici, a civlilno stanovništvo zatvarano. U haškim presudama su konstatovana i ubistva staraca u selu Presjeka, mještana sela Gornja Bijenja, Postoljani i Kljuna, kao i ubistva nekoliko djece i žena bošnjačke nacionalnosti zatočenih u podrumu toplane u Kilavcima, koji su zakopani u jamu Lipovača.
U Sudu Bosne i Hercegovine, za zločine počinjene na području Nevesinja vodi se postupak protiv Dragana Đurđića, nekadašnjeg zamjenika komandanta Petog bataljona Nevesinjske brigade Vojske Republike Srpske (VRS) i komandira Interventnog odjeljenja, te Dragana Ivaniševića, Gorana Došle, Milana Trifkovića, Siniše Kandića, Dragoslava Aćimovića i Mladena Kandića, bivših pripadnika Petog bataljona, za ubistva oko 100 žrtava bošnjačke nacionalnosti s područja Nevesinja. S njima je optužen bio Zdravko Kandić, nekadašnji komandant Petog bataljona Nevesinjske brigade VRS-a, koji je u međuvremenu preminuo.
U optužnici se navodi kako su pripadnici Interventnog odjeljenja 26. juna 1992. na Veležu, na lokalitetu Jasenov Do – Teleća Lastva, zarobili grupu od oko 75 civila Bošnjaka muškaraca, žena i djece, koji su zbog napada srpskih vojnih snaga na njihova sela pokušali preko planine Velež preći na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Civili su, prema optužnici, dovedeni pred školu u selu Zijemlje, a muškarci su tu odvojeni od žena i djece, te kaminom prevezeni na lokalitet Breza – Dubravica, gdje je izvršeno strijeljanje više od 30 njih.
Među njima su bili Emini sinovi Husein, Hasan i Mustafa, kao i njen djever Avdo.
Prema optužnici, Kandić je naredio nezakonito lišenje slobode i nezakonito zatvaranje civila, žena i djece bošnjačke nacionalnosti, u prostorije “Kotlovnice” u Nevesinju, gdje su žene i djeca nezakonito zatvoreni u jednu manju prostoriju.
U optužnici se navodi da su žene i djeca bili zatvoreni u “Kotlovnici” u Nevesinju i držani u nehumanim uvjetima, uz konstataciju da im se od tada gubi svaki trag.
Među civlima koji su zatvoreni u “Kotlovnicu” bilo je petero Eminine unučadi i dvije nevjeste, od kojih se jedna uspjela spasiti, ali se za njenom djecom gubi svaki trag, kao i za drugom nevjestom i troje unučadi.
“Najveća želja nas, preostalih članova porodice, jeste da počinioci ovog zločina budu adekvatno kažnjeni. Želja mi je isto tako da Eminini unučad i sinovi, moji rođaci, ne budu zaboravljeni. Svjesna sam da je ova tema teška i bolna, pogotovo za roditelje koji su izgubili djecu, ali ih trebamo pominjati i ne smijemo zaboraviti. Kada pomišljam na tu djecu, pomišljam šta su mogli biti, i na njihove očeve, koji su imali izgrađene živote, bili obrazovani. U jednom danu je to presječeno”, ističe Đana Handžo Feriz.
Priča nam kako su Eminu članovi porodice uvijek zvali tetkom, a da je za nju i brata Amara bila kao druga nena. Bila je plemenita žena. Iako nije posjedovala formalno obrazovanje, bila je izrazito pametna žena, zagovornik školovanja i obrazovanja, te je nju i brata usmjeravala ka visokim ciljevima.
“Kakva god nevolja i strah u životu naiđu, njen život i njena djela su nama primjer da nema predaje i duhovnog posustajanja. Radovala se svakoj reklami u kojoj bi vidjela dijete, koje bi joj izmamilo osmijeh na licu, pa bi mu se smješkala i tepala kao da je bilo prisutno tu u sobi. Na svaku scenu nasilja, pokrivala bi rukama oči i glavu okretala u stranu, pritom izgovarajući da to ne može gledati. Njen odnos prema životu ipak predstavlja simbol hrabrosti, mentalne snage i ponajviše primjer udahnute vjere u čovjeku”, zaključuje Đana.
(Mostar Danas)
