Nerin Dizdar, čovjek koji je prije gotovo dvadeset godina iz Stoca lansiran u političku orbitu na mantri borbe protiv aparthejda, segregacije i diskriminacije, danas je visoki funkcioner i politički direktor SDP-a BiH. Njegova biografija ne može se razumjeti bez tog stolačkog konteksta.
Tada, kao lider Foruma mladih Stolac, govorio je ono što se mnogi nisu usudili: da je Stolac paradigma institucionalne nepravde, model aparthejda na hercegovački način. Bio je glasno i jasno lice otpora, često i meta ekstremista. Nije bio sam – lokalna zajednica ga je podržavala, a nerijetko i štitila od nasrtaja HDZ-ovih fanatika. Upravo ta hrabrost otvorila mu je vrata prema Sarajevu, prema ministarskoj fotelji i vrhu partijske hijerarhije.
No, dvadeset godina kasnije, ironija je očigledna: o aparthejdu u Stocu – ni slova. U javnim istupima Dizdara, sada već etabliranog političkog funkcionera, nema više onih rečenica koje su ga i stvorile. Nema ni riječi o aparthejdu koji je, prema ocjenama mnogih, danas rigidniji i dublje institucionaliziran nego onda kada je bio “mladi lav” na početku karijere.
Zašto šutnja? Je li to politička nužnost u vremenu kada SDP gradi i održava savez s HDZ-om na federalnom i državnom nivou? Ili je riječ o svjesnoj odluci da se cijena moći plaća upravo zaboravom na rodni grad i principe iz mladosti?
Politički cinici reći će da je Dizdar samo ilustracija pravila bh. politike: sistem melje i buntovnike, pretvara ih u funkcionalne kotačiće vlasti. Idealisti, međutim, mogu pitati: zar se baš sve moralo zaboraviti, pa i Stolac – mjesto gdje je Dizdar uopće postao političko ime?
Dok Dizdar danas šuti, Stolac i dalje živi u svojoj tišini – tišini koja krikom nekih drugih buntovnika bez predumišljaja govori više od bilo kakvog suhoparnog i oporog govora kojeg ni u takvoj formi više nema od Dizdara, piše u saopćenju Udruženja Stolac Glasno.
(MostarDanas)
