Kako je najavio u intervjuu za Vijesti.ba krajem januara, tako je i postupio. Mostarski muftija dr. Salem-ef. Dedović saslušao je i osluhnuo glas muslimana Hercegovine te prihvatio kandidaturu za budućeg reisul-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Ta kandidatura, dakle, nije rezultat lične ambicije, improvizacije niti odluke donesene u uskom krugu. Dedovića je jednoglasno predložilo Izborno tijelo Muftijstva mostarskog, koje obuhvata prostor tri kantona, Hercegovačko-neretvanskog, Zapadno hercegovačkog i Livanjskog kantona do Glamoča i čitav prostor Istočne Hercegovine u bh. entitetu Republika Srpska. Već iz toga je jasno koliku podršku uživa u ovom dijelu države, pa je u najmanju ruku nekorektno njegovu kandidaturu unaprijed proglašavati manje vrijednom ili bez izgleda. Jer, naprosto to ne odgovara činjenicma, ako su one još uvijek bitne, makar trajala kampanja.
Pred Islamskom zajednicom trenutno su tri ozbiljna imena: Nedžad-ef. Grabus, Mensur-ef. Malkić i Salem-ef. Dedović. Svaki od njih ima bogatu biografiju, iskustvo i rezultate koji zaslužuju poštovanje. Upravo zato se prema svakom treba primjenjivati isti kriterij i aršini.
Ravnopravan odnos prema Dedoviću nije napad na Grabusa ili Malkića. Naprotiv, poštovanje prema svoj trojici podrazumijeva da se o njima govori na osnovu programa, sposobnosti, iskustva, integriteta i dosadašnjeg rada. Izbor reisul-uleme je najvažniji institucionalni proces unutar Islamske zajednice, koji mora pokazati da je Zajednica sposobna birati slobodno, odgovorno i bez unaprijed poznatog ishoda.
Salem-ef. Dedović nije čovjek koji se u javnosti pojavio tek s početkom izborne procedure. Njegov profesionalni i akademski put gotovo je u cijelosti vezan za Mostar i Hercegovinu, njene ljude, vakufe, vjersku i kulturnu baštinu te borbu za institucionalnu ravnopravnost Bošnjaka. S tim da se pozicija mostarskog muftije ne može tek tako porediti s većinom sličnih pozicija.
Muftijstvo mostarsko djeluje već pomenutom velikom i rascjepkanom prostoru. Na tom prostoru su i brojne male i udaljene povratničke zajednice te stalna potreba da se sačuvaju džemati, vakufi, vjerski objekti i tragovi višestoljetnog prisustva Bošnjaka i vjere. To je prostor na kojem Islamska zajednica često nije samo organizator vjerskog života nego i jedan od posljednjih institucionalnih oslonaca ljudima koji su ostali ili se vratili. Dakle, Dedovićevo iskustvo stečeno je u Mostaru, Stocu, Nevesinju, Livnu, Glamoču i drugim hercegovačkim sredinama u kojima se prisustvo Islamske zajednice nerijetko mora iznova potvrđivati i braniti.
Dedović se godinama suočava s pokušajima osporavanja vakufske imovine, s borbom za Lakišića harem, očuvanjem kulturne i vjerske baštine, zabranama gradnje, obnovom objekata te zaštitom prava Bošnjaka u sredinama u kojima konstitutivnost ne znači i ravnopravnost. Pogledajte samo Stolac i Mostar. Njegova borba zato i nije apstraktna, uz to je među rijetkim vjerskim autoritetima koji bez kalkulacija govori o političkoj stvarnosti Hercegovine, otvoreno kritikuje politiku HDZ-a, ali ne štedi ni bošnjačku i njenu nezainteresiranost za Hercegovinu.
Političko Sarajevo ipak, još nije razvilo dovoljno svijesti o tome da se jedna od najvažnijih borbi za opstanak multietničke Bosne i Hercegovine vodi upravo u Hercegovini. Dedović je na to godinama upozoravao. Često prvi, nerijetko usamljen i prečesto bez dovoljno snažne i pravovremene podrške iz glavnog grada. Njegovo djelovanje pokrenulo je uspavanu javnost i mnogim Bošnjacima Hercegovine vratilo uvjerenje da se o nepravdi ne mora šutjeti.
Upravo je zbog toga njegova kandidatura važna. Ne samo kao kandidatura jednog čovjeka nego kao zahtjev da se glas Hercegovine konačno čuje ravnopravno. Sarajevo jeste sjedište najvažnijih institucija, ali reisul-ulema ne bira se samo za Sarajevo.
Salem-ef. Dedović možda će biti izabran, a možda neće. Jednako kao i druga dvojica kandidata. Kandidatura ne smije biti garancija pobjede, ali mora biti garancija poštenog tretmana. Ako je sama pojava trećeg ozbiljnog kandidata poremetila neke unaprijed napravljene planove i računice, problem nije u Dedovićevoj kandidaturi. Problem je u očekivanju da izbor treba biti puka formalnost.
Hercegovina ne traži privilegiju, već da njen kandidat bude vrednovan prema istim kriterijima kao i kandidati iz Sarajeva. Ni više ni manje. To je minimum koji sarajevska javnost duguje i Salemu Dedoviću i ljudima čiji je glas prihvatio predstavljati.
(Mostar Danas)
