Na današnjoj sjednici Gradskog vijeća Mostara načelnica Odjela za urbanizam Dragana Parmać izjavila je da stadion Rođeni „nema nikakvih dozvola“, te da postoji zahtjev za urbanističku saglasnost, ali da će on biti odbijen jer je prema sadašnjem planu na toj lokaciji „industrijska zona“. Istovremeno je potvrđeno da je stadion HŠK Zrinjski dobio urbanističku saglasnost 2024. godine, a potom i dozvolu za rekonstrukciju u februaru ove godine.
Upravo ta izjava otvara ozbiljno pitanje – govori li načelnica javnosti punu istinu?
Prema važećem prostornom planu, prostor stadiona Veleža nije označen kao industrijska zona predviđena za servise, skladišta i tešku industriju (crvena ili siva boja), već kao poslovna zona (ljubičasta boja). To je ključna razlika koju je načelnica ili prešutjela ili svjesno pogrešno predstavila.
U takvim poslovnim zonama moguće je planirati i graditi objekte poput sportskih centara, stadiona i dvorana, posebno kada u sklopu tih objekata postoje poslovni sadržaji, kancelarije, trgovački i ugostiteljski prostori. Dakle, tvrdnja da stadion „ne može“ dobiti urbanističku saglasnost jer se nalazi u industrijskoj zoni jednostavno nije u skladu sa stvarnim planskim dokumentima.
Još je problematičnije što se Veležu danas osporava mogućnost izgradnje tribine, dok je istovremeno stadion pod Bijelim Brijegom dobio urbanističku saglasnost i dozvolu za rekonstrukciju, iako se tamo faktički gradi višestruko veći objekat od postojećeg.
Zakon o građenju HNK vrlo jasno definiše šta predstavlja rekonstrukciju. Član 2. stav 1. tačka 16. navodi da se “rekonstrukcijom građevine, u smislu ovoga Zakona, smatra se izvođenje građevinskih i drugih radova na postojećoj građevini kojima se: mijenjaju konstruktivni elementi koji mogu biti od uticaja na stabilnost građevine ili njenih dijelova; uvode nove instalacije i ugrađuje nova oprema u građevinu; mijenja namjena, tehnološki proces ili vanjski izgled građevine u znatnijoj mjeri ne mijenjajući vanjske gabarite građevine; mijenjaju uslovi pod kojima je, na osnovu odobrenja za građenje, izgrađena građevina. Zamjena instalacija i opreme kada se izvodi prema uslovima utvrđenim u odobrenju za građenje ne smatra se rekonstrukcijom.”
Isti član dodatno navodi da se “rekonstrukcijom smatraju i radovi kojima se oštećena građevina, čije oštećenje prelazi 70%, dovodi u stanje koje je imala prije oštećenja, ako je oštećenje nastalo kao posljedica starosti građevine ili kao posljedica prirodnih i ljudskim djelovanjem izazvanih nepogoda i katastrofa i ratnih djelovanja“.
Zato se postavlja potpuno legitimno pitanje: može li se projekat koji višestruko proširuje postojeći objekat zaista nazivati „rekonstrukcijom“? Ako se na jednom stadionu zakon tumači široko i fleksibilno, zašto se na drugom insistira na restriktivnom i politički pogodnom tumačenju?
Ovo više nije samo pitanje sporta ili urbanizma. Ovo je pitanje jednakog tretmana pred institucijama Grada Mostara.
Posebno zabrinjava činjenica da su pojedini politički akteri odmah potrčali da kritikuju bošnjačke predstavnike i Klub Bošnjaka, a da prethodno nisu ni provjerili da li načelnica govori istinu. Umjesto provjere činjenica i zaštite javnog interesa, javnosti se ponovo nude političke etikete i napadi.
Ako postoji sumnja u zakonitost izdavanja dozvola, onda ista pravila moraju važiti za sve. Upravo zbog toga u cijeli slučaj trebaju biti uključeni nadležno ministarstvo i upravna inspekcija kako bi se utvrdilo da li su zakoni i planski dokumenti jednako primjenjivani na stadion u Vrapčićima i stadion pod Bijelim Brijegom.
Mostar ne može funkcionisati po principu da su jedni unaprijed „legalni“, a drugi „sporni“ zavisno od političke potrebe.
(Mostar Danas)
