Istaknuti bosanskohercegovački slikar Ibrahim Novalić preselio je na ahiret u 67. godini života.
Novalić je iza sebe ostavio višedecenijski umjetnički opus, brojne samostalne i kolektivne izložbe te djela koja se nalaze u privatnim i javnim kolekcijama širom svijeta.
Rođen je 1960. godine u Vrdolju kod Konjica, a najveći dio svog umjetničkog života i rada vezao je za Mostar. Slikarstvom se aktivno bavio od početka osamdesetih godina, a tokom dugogodišnjeg stvaralaštva izgradio je prepoznatljiv likovni izraz. Bio je član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i Društva likovnih umjetnika Mostara.
Posljednji intervju Novalić je dao za Islamske informativne novine Preporod. Govorio je o povezanosti vjere, znanosti i umjetnosti, vlastitom umjetničkom putu, odricanju, ljepoti, smislu stvaranja i odgovornosti čovjeka za ono što ostavlja iza sebe.
Govoreći tada o tome kako doživljava konačni smisao vlastitog rada, kazao je:
– Moja posljednja izložba bit će pred Gospodarom. Ako ona bude uspješna, onda sam uspio kao čovjek.
Njegov posljednji intervju za IIN Preporod prenosimo u cijelosti.
S Ademom i vjerom spuštene su i znanost i umjetnost: To troje ne može jedno bez drugog
Kroz umjetnost do smisla: Mostarski umjetnik koji vjeru vidi u svakom potezu kista
Postoje pitanja na koja čovjek nikada nije uspio dati potpuno jasan odgovor. Koliko god čovjek učio, istraživao i pokušavao razumjeti svijet oko sebe, uvijek je ostajao prostor koji nije moguće objasniti samo razumom. To su ona pitanja koja čovjek osjeća duboko u sebi poput pitanja zašto ima potrebu stvarati, zašto ga dotiče ljepota, zbog čega neprestano traga za smislom i zašto osjeća potrebu da iza sebe ostavi trag. Možda upravo zato umjetnost postoji otkad postoji i čovjek.
Mnogo prije galerija, muzeja i akademija, čovjek je imao potrebu crtati po zidovima pećina i kroz sliku pokušavati razumjeti svijet oko sebe. Nije znao objasniti šta je umjetnost, ali je osjećao potrebu za njom.
Mostarski slikar Ibrahim Novalić, čija se djela danas nalaze na gotovo svim kontinentima, vjeruje da to nije slučajno. Za njega umjetnost nikada nije bila luksuz niti samo profesija. Ona je dio čovjekove prirode, nešto što je čovjeku dato zajedno s potrebom da vjeruje i da uči.
Dok govori o tome, ne odvaja vjeru, znanost i umjetnost kao tri različita svijeta. Naprotiv, smatra da su povezani od samog početka ljudskog postojanja.
“Kad je Allah spustio Adema na Zemlju, s vjerom je spuštena i znanost i umjetnost. To troje ne može jedno bez drugog”, govori dok pokušava objasniti zašto čovjek nikada nije bio stvoren samo da preživljava, nego da istražuje, razmišlja i stvara. Za njega je vjera čovjekov unutrašnji pravac, znanost, način da razumije svijet oko sebe, a umjetnost prostor u kojem čovjek pokušava izraziti ono što ne može potpuno objasniti riječima. Zato često govori da umjetnost nije nastala iz potrebe za dokazivanjem, nego iz čovjekove potrebe da pronađe smisao.
Umjetnost povezana s dušom
Dok priča o umjetnosti, mnogo više govori o čovjeku nego o slikama. Ne zanima ga pretjerano teorija, pravci ni način na koji će neko definirati njegovo stvaralaštvo. Mnogo važnijim smatra ono što čovjek osjeća dok kreira. Kaže da je čovjek istovremeno i snažan i slab. Sposoban je graditi, stvarati i mijenjati svijet oko sebe, ali je u isto vrijeme duboko usamljen i stalno u nekoj vrsti unutrašnjeg traganja. Zbog toga traži smisao i traži sagovornika. I upravo iz te potrebe, vjeruje, nastaje umjetnost. Nekada čovjek razgovor sa sobom vodi kroz sliku, nekada kroz riječ, kroz znanje ili dobro djelo. Ali svaki čovjek, smatra, u sebi nosi određenu vrstu kreativnosti. Neko će je pronaći u pisanju, neko u slikanju, neko u radu s ljudima, neko u učenju i prenošenju znanja. Važno je samo da čovjek prepozna ono čime je nadahnut i da tim putem ide iskreno. “Bitno je uživati u procesu kojim te Allah nadahnuo da živiš svoj život”, ističe Novalić, koji riječ „proces“često ponavlja. Jer, kako kaže, čovjek pogriješi onda kada sreću počne vezivati samo za rezultat, priznanje ili materijalnu korist. Ističe da sreća nije cilj: „Sreća je ono što nastaje u čovjeku dok ide svojim putem.” Kaže i to da čovjek nikada ne smije misliti da je stigao do kraja, jer kraj ne postoji. Postoji samo stalni proces učenja, padanja, ustajanja i pokušaja da čovjek bude bolji nego jučer.
“Kad iscrpiš maksimum svog truda i mogućnosti, to je znak da možeš još dalje.”
Put od uspjeha do odricanja
Njegov umjetnički put nije bio lagan niti jednostavan. U početku ga mnogi nisu razumjeli. Dolazi iz sredine u kojoj se umjetnost često posmatrala kao nešto nesigurno, nešto od čega se ne može živjeti. Ipak, bez obzira na nerazumijevanje, osjećao je da je upravo to njegov put. “Ja sam znao da mi je to Allah dao”, govori on. Novalić je godinama radio portrete i upravo po njima postao poznat širom regije. Kaže da je bio jedan od najpoznatijih portretista “od Ulcinja do Rovinja”, a upravo su mu portreti donosili najveću zaradu i stabilnost. I baš tada, u periodu najveće profesionalne sigurnosti, počeo je ozbiljnije istraživati vjeru i preispitivati vlastiti odnos prema umjetnosti. Što je više učio i proučavao islam, sve više je osjećao da mora promijeniti pravac kojim ide. “Kad sam spoznao da su portreti zabranjeni u islamu, ostavio sam ih”, govori potpuno mirno, bez želje da od svoje odluke pravi veliku priču. Ali iza te odluke stajala je velika žrtva. Ostaviti ono od čega živiš znači prihvatiti neizvjesnost koja je njemu donijela godinu finansijske nestabilnosti, ali i spoznaju gdje se nafaka nalazi.
“Allah daje nafaku. Naše je da radimo, da zaradimo i da budemo pošteni u tome“, ističe mirno, sretan zbog svojih postupaka. Nakon tog perioda njegove slike počele su pronalaziti novi put do ljudi i danas se nalaze širom svijeta, na svima kontinentima pa i u kućama drugih umjetnika.
Ljepota se ne može objasniti riječima
Njegova umjetnost danas izgleda drugačije nego ranije. Više istražuje, posmatra i više razmišlja o čovjeku, prolaznosti i unutrašnjem miru. Kaže da ga posebno vodi hadis: “Allah je lijep i voli ljepotu.” U toj rečenici vidi jednu od najdubljih poruka o čovjekovom odnosu prema životu. Ljepota za njega nije samo ono što oči vide. Ljepota je način na koji čovjek živi, govori, radi i ostavlja trag iza sebe. “Ljepota se može opisivati, ali se ne može opisati”. Upravo zato vjeruje da se umjetnost nikada ne može potpuno racionalno objasniti, nego se ona osjeća. Tako su i njegove slike danas mnogo više od samog vizuelnog izraza. Svaku vidi kao dio vlastitog puta i svog odnosa prema vjeri.
“Svako moje djelo je predmet vjere.” I upravo zato ne vjeruje u savršenstvo i kako niko nije idealan, ali teži tome. Prema njegovim riječima čovjek nikada neće pronaći potpuni mir na ovom svijetu. “Na ovom svijetu nema selameta. Selamet je u Džennetu.” Ali upravo ta čovjekova nesavršenost, traganje i potreba da ide dalje daju smisao i životu i umjetnosti.
Posljednja izložba pred Gospodarom
Iza njega su godine rada, hiljade poteza kistom i slike koje danas žive daleko od Mostara. Ipak, uspjeh nikada nije mjerio brojem izložbi, prodanih djela niti priznanjem ljudi. Za njega je mnogo važnije pitanje šta čovjek nosi sa sobom kada ode s ovog svijeta. “Suština je s čim idemo odavde i kakva su naša djela”, govori on. Zato svoj rad vidi i kao odgovornost.
Svaka slika i svaki trag boje za njega predstavljaju dio jedne mnogo veće slike, čovjekovog života i onoga što ostavlja iza sebe. Uspjeh mjeri kroz težinu dobrih djela jer, kako kaže: “Moja posljednja izložba bit će pred Gospodarom. Ako ona bude uspješna, onda sam uspio kao čovjek.“
A možda je upravo u toj rečenici sadržana i suština njegove priče, da umjetnost i vjera nikada nisu bile suprotstavljene jedna drugoj, nego povezane mnogo dublje nego što čovjek često primjećuje. Jer kao što vjera čovjeka uči da preispituje sebe i traži smisao, tako i umjetnost pokušava dotaći ono što se ne može izgovoriti riječima.
U islamskoj tradiciji ljepota nikada nije bila odvojena od duhovnosti. Od kaligrafije, arhitekture i džamija do same čovjekove potrebe da stvara dobro i ostavlja trag iza sebe, umjetnost je uvijek bila jedan od načina da čovjek osjeti veličinu Stvoritelja i ljepotu svijeta koji mu je dat.
Možda upravo zato njegova umjetnost danas nije samo priča o bojama i platnu. Ona je priča o čovjeku koji je kroz umjetnost pokušavao razumjeti sebe, a kroz vjeru pronašao smisao. Jer na kraju, kako i sam kaže, nije najvažnije šta je čovjek kreirao rukama, nego šta je kroz to izgradio.
(Mostar Danas)
