Polaganjem cvijeća na mostarskim Šehitlucima, haremu u Fejićevoj ulici, spomen ploči u Higijenskom zavodu, polaganjem cvijeća na gradskom groblju Sutina, te na spomeniku u parku Kantonalne bolnice dr. Safet Mujić, dio osoblja herojske Ratne bolnice Mostar prisjetio se svojih kolega koji su dali živote radeći najčasniji posao – spašavanje života u najtežim ratnim uslovima.
Svake godine 17. aprila obilježava se Dan Ratne bolnice i ambulanti Mostar. Ovaj datum je vrlo značajan, jer je 12 pripadnika Ratne bolnice dalo svoj život za ovu bolnicu i za svoj grad, više od 60 medicinskih radnika je ranjeno, kazao je za portal Mostarski.ba dr. Bajro Sarić, ratni heroj u bijelom, piše Mostarski.ba.
Mostarska ratna bolnica formirana je u januaru 1993. i na početku je služila kao sanitet Mostarske brigade Armije RBiH, istakao je Sarić.
“Već u aprilu 1993., kada je postalo jasno da je u pitanju novi napad – ovaj put HVO-a i Hrvatske vojske – osjetila se potreba još većeg angažmana. Mali tim ljekara i medicinskog osoblja, entuzijasta i patriota, u nemogućim uslovima počeo je pružati medicinsku pomoć ranjenim Mostarcima – i na taj način postati važan stub odbrane grada. Dnevni prosjek od 9. maja 1993. do novembra iste godine bio je šest poginulih i 30 ranjenih Mostaraca koji su zbrinjavani u ovoj bolnici. U tih šest i po mjeseci kroz ovu bolnicu je prošlo 6.500 ranjenika”, kazao je dr. Sarić.
Kako je istakao, medicinsko osoblje je radilo u gotovo nemogućim uslovima.
“Da nije bilo Ratne bolice, ne bi danas ni mi bili ovdje. Opstali smo, uspjeli smo”, zaključio je dr. Sarić.
Na čelu Ratne bolnice bili su šef saniteta Komande 4. korpusa Armije RBiH, dr. Dragan Milavić (anesteziolog) i dr. Zlatko Skikić (hirurg).
Glavna sestra Ratne bolnice Mostar bila je Sabaha Hadžić
“Meni je izuzetna čast bila da sam mogla pomoći, da sam mogla svoje znanje posvetiti svom narodu i svim ljudima koji su bili u potrebi, kome je trebala pomoć. Nažalost, ovdje nije bilo nikada bolnice ni bolničkih kapaciteta. Nismo imali ni struje, ni vode, ni materijala sanitetskog. Snalazili smo se, improvizirali koliko smo mogli, jer dotok i sa sjevera, i sa juga, i sa zapada, i sa istoka, sve je bilo zatvoreno. Tako da smo se stvarno baš junački, što kažu, hrvali i borili. Ali eto, uspjeli smo. Na svu sreću uspjeli smo”, kazala je sestra Sabaha.
Kako navodi, divna ekipa mladih ljekara, na čelu sa doktorom Skikićem i doktorom Milavićem činila je čuda, te uprkos nedostatku osnovnih medicinskih potrepština nikada se nije predavala. Svakom ranjeniku se prilazilo borbeno i odustajanje nikad nije bila opcija, istakla je.
“Ja sam bila najstarija sestra, najstarija osoba u bolnici, čak i od ljekara, po godinama. Sve su bile mlade sestre koje su tek završavale medicinsku školu. Iako mlade, pokazale su veliku hrabrost i spremnost da uče i da budu od pomoći svima koji su došli u našu bolnicu. Što je najvažnije, sačuvali smo obraz, radili samo profesionalno, onako kako je trebalo. Tu je bilo ljudi i drugih vjera, i drugih nacija, ono što stalno napominju, a što mi to niti želimo, niti hoćemo da napominjemo. Bili smo svi zajedno i u najtežim trenutcima”, navodi sestra Sabaha.
I nakon 33 godine od osnivanja Ratne bolnice, danas kada sretne neke od bivših pacijenata, preplave je osjećaji sjete, tuge i ponosa, ističe.
“Uglavnom oni mene prepoznaju, zagrle, pa zar može biti veće nagrade i zar može nešto biti ljepše od toga. Nemoguće stvari smo radili, pomogli maksimalno. To su trenuci koji se urežu čovjeku pod kožu, trebamo ih se sjećati, ali zbog naše mladosti, zbog svih nas, mi moramo gledati i ići naprijed. Neka se nikada i nikome ne ponovi, samo bih to poželjela, ali nažalost događa se u svijetu svašta”, dodaje.
Sestra Sabaha ističe kako je za sve dane vodila evidenciju ranjenika, ali da nažalost zbog nedostatka vremena nikada nije mogla pisati dnevnik ili knjigu koja bi ostala trajni podsjetnik kroz šta su medicinski radnici prošli u toku ratnih strahota.
“Bilo bi značajno da se imena ljekara i medicinskog osoblja ne zaborave, godine idu, dosta nas je već u penziji, možda neko od mlađih kolega odluči knjigu napisati. Rado ću svoje iskustvo i sjećanja podijeliti”, zaključila je Sabaha.
(Mostar Danas)
